Biopiratstvo

Vandana Shiva rođena je 1952. godine u Dehradunu u sjevernoj Indiji. Studirala je fiziku, posebice proučavala fiziku čestica, a doktorirala s temom "Skrivene varijable i nelokalnost u kvantnoj teoriji". Postala je svjetski poznata svojim zanimanjem za pitanja okoliša i svojim aktivizmom. Voditeljica je Međunarodnoga foruma o globalizaciji, a godine 1993. dobila je alternativnu Nobelovu nagradu za mir. Dobitnica je i drugih prestižnih nagrada. Ravnateljica je Istraživačke zaklade za znanost, tehnologiju i upravljanje prirodnim resursima, autorica mnogih knjiga, od kojih spomenimo Ratovi za vodu: privatizacija, zagađivanje i profit (2002.), Zaštita ili krađa? Kako razumjeti intelektualno vlasništvo? (2001.), Ukradena žetva: preotimanje svjetskih zaliha hrane (2000.), Biopiratstvo: krađa prirode i znanja (1997.), Monokulture uma: bioraznolikost, biotehnologija i poljoprivreda (1993.), Nasilje zelene revolucije (1992.), Preživljavanje (1989.) i dr. Prije no što je postala aktivistkinja Vandana Shiva bila je jedna od vodećih indijskih fizičarki.
Dugotrajan je intelektualni marš Vandane Shive u obranu seljaka i biljaka, a protiv destruktivnosti industrijalizacije i dominacije tehnologije. Ona se bori protiv redukcionizma u znanosti tvrdeći: "Redukcionizam razara biološku raznolikost. On razlaže naš složen, različit dinamičan svijet na fragmentiranu, atomiziranu konstrukciju. On vodi intenzivnoj manipulaciji ekosistemom i vrstama kako bi povećao proizvodnju i profit malobrojnih i povlaštenih:"
Prema njoj danas je bit tehnologije kompeticija, a ne suradnja; monokultura, a ne različitost; kontrola, a ne samoorganizacija. Ona tvrdi da je neredukcionistički sistem izvornog, lokalnog znanja obezvrijeđen i da su lokalna prava ukinuta. Kao primjer neka posluži znanje o ljekovitom bilju kao zajedničkom lokalnom resursu. Ona naglašava kao pravilo da u zemljama najveće kulturne raznolikosti susrećemo i najveću biološku raznolikost (primjer brazilskih kišnih šuma ili Nove Gvineje).
Ona se bori protiv komercijalizacije i industrijalizacije prirode. U svojoj domovini Indiji ima priliku vidjeti kako prirodna dobra te zemlje kradu, patentiraju i tako prepakirana i patentirana prodaju natrag Indiji. Jedan od primjera je stablo nima, gdje multinacionalne korporacije uzimaju pravo na intelektualno vlasništvo (IPR) lokalnog tradicionalnog znanja indijskog seljaka.
Pred nama je knjiga koju treba pažljivo pročitati, a potom o svemu dobro razmisliti. Trebamo se zapitati: jesu li znanja koja su nam usadili kroz školovanje, studije i kasnije kroz medije informiranja, baš uvijek ispravna? Povijest nas uči da su takva opće usvojena znanja pokatkad bila pogrešna i naknadno su morala biti zamijenjena.

Prijevod: Igor Grbić