Kao veliko finale trilogije *Povijest bestijalnosti* Bjørneboe nam piše *Tišinu* u zatišju pred oluju, pred veliku Revoluciju koju očekuje kao veliko razrješenje svih problema s kojima se čovječanstvo od pamtivijeka bori. Nalazimo ga u neimenovanom gradu sjeverne Afrike, gdje malo sam malo u razgovoru s prijateljem Alijem ili pak ostarjelim Kolumbom kojega susreće na ulicama grada pretresa europsku kolonijalnu povijest, brojne genocide i razaranja koja su Europljani počinili na drugim kontinentima kako bi se dočepali zlata i ostalih bogatstava. Istrebljenje Inka i Azteka, robovlasništvo, zlatna i naftna groznica govore mu da su zlo i bestijalnost konstanta a ne iznimke, ali on ipak zadržava vjeru da su ljudi dobri koliko i zli i da još ipak ima nade za ljudski rod.
