Veći dio vremena koje sam provela istražujući za knjigu bila sam udubljena u svijet devetnaestostoljetnih socijalnih anarhista i opčinjena njime. Sjedeći u
tihim arhivima, prekapajući po knjižnim antikvarijatima, prateći tragove Kropotkina u londonskom East Endu i Francisca Ferrera na ulicama Barcelone,
bilo je lako izgubiti se u tom svijetu, u kojemu se toliko toga činilo mogućim.
Stoga nimalo ne iznenađuje da su me neki čitatelji knjige optužili da sam „romantičarka“ ili „utopistkinja“. A opet, ma kako neugodne te optužbe bile,
nije mi posve neugodno zbog tih etiketa. Kao što sam pokušala pokazati u knjizi, bavljenje anarhističkom teorijom i, posebice anarhističkim obrazovnim
idejama i anarhističkom obrazovnom praksom, može pomoći da se riječ „utopija“ oslobodi pejorativnih konotacija i da joj se vrati nužan i angažiran
smisao društvene nade. Taj se projekt čini osobito pravodoban u našoj trenutačnoj političkoj klimi. Ideje su važne, a u doba kad smo okruženi
proglasima o „smrti ideologije“ i političarima koji govore o onome što „funkcionira“, one su još važnije nego ikad prije.
